Planinarski put je staza obilježena planinarskim oznakama odnosno markacijama, koja planinarima i drugim posjetiteljima omogućuje sigurno kretanje od pogodnog polazišta do željenog odredišta.
Odredišta su najčešće kontrolne točke i vrhovi koji pripadaju pojedinim planinama ili planinarski domovi koji se nalaze na njima.
U Hrvatskoj danas ima više od tisuću markiranih planinarskih putova. Prema procjenama ukupna dužina im premašuje 6 000 km, a ukupna visinska razlika iznosi oko 500 000 m. Za njihov obilazak potrebno je više od 2 500 sati hoda.
Planinarske putove obilježavaju, osiguravaju i održavaju markacisti. Markacisti su planinari, članovi planinarskih društava koji su osposobljeni putem tečaja za markaciste koji provodi HPS (Hrvatski planinarski savez). Njihov rad zasniva se na entuzijazmu i ljubavi prema planinama i planinarenju, a nadgleda ga i kontrolira Komisija za planinarske puteve HPS-a.
POVIJEST MARKIRANJA I GRADNJE PLANINARSKIH PUTOVA
Početak markiranja planinarskih staza i putova započinje još 1882. godine na Medvednici kada je tajnik HPD-a Levin Schlosser-Klekovski obilježio prve četiri staze različitim bojama, a 1912. Upravni odbor HPD-a određuje pravila o izgledu markacija.
Zahvaljujući djelovanju generacija markacista danas je sigurnost planinarenja u Hrvatskoj na visokoj razini.
Mnogim planinarskim stazama nije poznato kada su građene, iako se zna da su nastale za vojne, turističke, šumarske i planinarske potrebe.
Jedna od najimpozantnijih staza europskog značaja na području RH je Premužićeva staza, sagrađena od 1930-1933 godine, na trošak Direkcije šuma u Sušaku, HPD-a i Kraljevske banske uprave Savske banovine. Stazu je trasirao i izveo šumarski inženjer Ante Premužić (1889.-1979.) i proteže se u dužini od 57 km uzduž sjevernog i srednjeg Velebita od Zavižana do Baških Oštarija. To je pravo remek-djelo suhozidnog graditeljstva s posebno impresivnom dionicom kroz posve nepristupačan krš Rožanskih kukova.
ISTARSKI PLANINARSKI PUT (IPP)
IPP je linijska planinarska obilaznica s 27 kontrolnih točaka (KT) koja spaja zapadnu obalu Istre od Juricanije (područje grada Umaga) preko Ćićarije i Učke do Crne punte (ispod sela Skitače) na istočnoj obali poluotoka.
Ukupna dužina IPP-a je oko 200 km, a za obilazak potrebno je 50-60 sati hoda.
Današnji Istarski planinarski put otvoren je 2006.g., povodom 130 godina planinarstva u Istri i nasljednik je nekadašnjeg IPP-a, koji su trasirali HPD Željezničar iz Zagreba (01.05.1976.g.) i održavali više od 20 godina(do 07.06.1998.g.).
Istarski planinarski savez izdao je iscrpan Vodič i dnevnik IPP-a koji sadrži sve potrebne informacije. Za svoj obilazak IPP-a, koji će dokazati otiskom pečata svih KT u Dnevniku IPP-a, planinar će dobiti simbolično priznanje u obliku numerirane značke.
MARKACIJE
Komisija za planinarske putove HPS-a je 1995. godine propisala izgled i dimenzije svih markacija koje se postavljaju na planinarskim putovima u Hrvatskoj.
Osnovna markacija
1. Okrugla markacija osnovna je oznaka u markiranju i ona se postavlja kad god je to moguće. Procjenjuje se da na hrvatskim planinarskim putovima okrugle markacije čine više od 75% od ukupnog broja oznaka. Postavljaju se na drveću, kamenju, ogradama, zgradama, stupovima za struju i telefon i dr. Okrugla se markacija može postaviti u okomit, kosi ili vodoravan položaj u odnosu na pravac gledanja.
Okrugla markacija sastoji se od bijeloga kruga okruženog crvenim prstenom. Vanjski je promjer markacije je 12 cm, a promjer bijeloga kruga u sredini jest 6 cm. Crveni prsten širok je 3 cm tako da je odnos između promjera markacije i promjera bijeloga kruga 2:1. Iznimno se, radi bolje uočljivosti, može postaviti i poneka veća markacija, npr. na udaljenom kraju livade. Najveći vanjski promjer markacije može u tom slučaju biti 20 – 25 cm. U praksi se između bijeloga kruga i crvenoga prstena ostavlja razmak 1 – 3 mm da se boje ne dodiruju i ne cure jedna preko druge.
Na stablima se markacije postavljaju u pravilu na visini očiju (1,7 – 2 metra). Na putovima gdje je zimi ima mnogo snijega pa bi zbog zapuha takve markacije mogle zaklonjene, osim markacija na uobičajenoj visini postavljaju se i tzv. zimske markacije na većoj visini. Takve oznake mogu se vidjeti na završnom dijelu puta od Platka prema Snježniku, ili prema kući na Bijelim stijenama iz smjera Jasenka.
Markacije se u pravilu crtaju, a Nacionalni park Risnjak dao je izraditi plastične okrugle markacije. Slično tako, na Ćićariji se mogu vidjeti stare markacije na metalnim pločicama, koje su također čavlićima pričvršćene za drvo. Nedostatak je tih markacija što se lako skinu, pa nesavjesnim izletnicima služe kao suvenir, a događa se i da napuknu, zbog urastanja čavlića u drvo. Uz to, ne mogu se postavljati na kamenje. Plastične i metalne markacije bolje je izbjegavati.
Pojasna markacija na tankom drvu ili stupu
2. Pojasna markacija postavlja se na tanko drvo i metalne cijevi, promjera manjeg od 6 cm, gdje se ne može postaviti okrugla markacija. Sastoji se od tri pojasa: jednog bijele boje i dva crvene boje, koji se postavljaju poprečno na smjer rasta drveta, najčešće vodoravno. Bijeli je pojas u sredini oznake, a po jedan crveni pojas iznad i ispod bijeloga. Dimenzije su im jednake kao i kod okrugle markacije, što znači da je bijeli pojas širok 6 cm, a crveni pojasi 3 cm, s razmakom između boja 1 – 3 mm.
Ako se nakon nekoliko godina pri obnovi pojasnih markacija utvrdi da se povećao promjer drveta, umjesto pojasne markacije postavljamo okruglu markaciju, a višak pojasne markacije ostružemo ili premažemo sivom temeljnom bojom.
3. Dvostruka pojasna markacija. U slučaju kada u blizini nema drveta debljeg od promjera prsta, postavlja se, radi bolje uočljivosti, dvostruka pojasna markacija (dva pojasa bijele i tri pojasa crvene boje), ukupne visine 21 cm.
4. Okrugla markacija s dodatnim crtama postavlja se na kamenju, a dvije dodatne crvene crte (»repići«) usmjerene su prema najbližim susjednim markacijama. Dodatne crte široke su 2 – 3 cm i dugačke 5 cm, mjereno od vanjskog ruba markacije. Ove markacije postavljaju se u horizontalnom ili kosom položaju, tako da su vidljive i iz suprotnoga smjera. Ne postavljaju se nikada u uspravnom položaju, npr. na drvetu.Iznimka je kada markacije vode šumom gdje staza još nije ugažena i put krivuda, a skretanja nisu jače izražena, pa se ispod markacije ne postavlja strelica. Tada se na okruglu markaciju u uspravnom položaju postavlja samo jedan repić u smjeru sljedeće markacije.
U novije se vrijeme češće koriste markacije s repićima.
Iz priručnika “Planinarski putovi”
Zdenka Kristijana